Opis

Jedan od ključnih postulata ove knjige, prema Stankovićevim riječima, jest “arhitektura je umjetnost”. Iako ova tvrdnja može zvučati uobičajeno ili čak banalno, oni koji pomnije proučavaju povijest umjetnosti znaju da nije tako očita. Naime, podsjetio je Stanković, samo inzistiranje na “bizantskoj umjetnosti i arhitekturi” u sveučilišnim nastavnim programima ili istraživanjima sadrži prešutno stavljanje arhitekture na marginu ili čak izvan umjetnosti.

Ostali rezultati, nastavio je Stanković, odnose se na percepciju dijakronijske, bezvremenske kvalitete bizantske crkvene arhitekture. Stevovićevo istraživanje tih dubinskih slojeva i konceptualnih temelja bizantske arhitekture uzdiže naše razumijevanje bizantskog svijeta. Bizantinci su bili izuzetno složeni ljudi, bizantski svijet je bio izuzetno složen i živjeli su u, za nas, koji smo svi djeca pozitivizma, jednom [teško shvatljivom] bezvremenskom prostoru”, istaknuo je Stanković. „Platon, neoplatoničar Plotin, Mihajlo Psel u 11. stoljeću, Lav Šesti u 9. i 10. stoljeću, Mihael Attaliates, svi su oni bili suvremenici u tom svijetu Bizanta“. Stanković je ocijenio da je profesor Stevović to uspio pokazati u nijansiranom prikazu bezvremenosti bizantske sakralne arhitekture.