U vrijeme kada je objaviti zbirku postalo lakše nego ikad, izdvojiti se iz mase mladih autora nikada nije bilo teže. Analizirajući hronološki razvoj poetske misli, ponekad nam se može učiniti da je poezija rekla gotovo sve šta je imala i da je skoro pa nemoguće ponuditi autentičnu i svježu pesmu, koja će istovremeno biti bliska i savremenom čitaocu koji je odrastao na digitalnim medijima i književnim kritičarima, stasalim na klasicima.

Jedinstveni spoj klasičnog i modernog u poeziji Aleksandre Marilović omogućio joj je da kao vrlo mlada autorka osvoji brojne značajne poetske nagrade, ali i da svojim upečatljivim poetskim izrazom bude bliska savremenom čitaocu koji može da se identifikuje sa pročitanim stihovima.

“Crvene cipele na kiši” je treća zbirka pjesama Aleksandre Marilović. U zbirci se nalaze četiri različita ciklusa objedinjena dominantim motivima ljubavi i odnosa umjetnika prema svijetu i sebi samom. Jezik njene poezije može se opisati kao skladan i istovremeno pitak spoj književnog jezika visokog stila, mjestima čak arhaičnog i pažljivo odabranih i ukomponovanih elemenata razgovornog jezika koji, suprotno očekivanjima, ne odudaraju od opšte slike, već je dopunjuju i dodaju joj šarma i slikovitosti.

“Najveća lepota ove poezije uokvirene zbirkom ‘Crvene cipele na kiši’, ipak, nije pomenuta intertekstualnost, komunikacija sa različitim epohama i poigravanje jezičkim mogućnostima, koje su neosporno njeno bogatstvo, već sposobnost svake od ovih pesama da bude snažno emotivno bliska nama kao čitaocima, budući da svako od nas u pesmi svesno ili nesvesno traga za samim sobom”, napisale su u recenziji ove zbirke Dragana Vasilijević i Milanka Lana Nikolić.