“U vremenu u kojem ljudi putuju ili neumjereno ili nikako, u oba slučaja bez sadržaja i bez literarnog traga o tome, putopisi Borisa Maksimovića pojavljuju se i osvajaju svojim urbanim šarmom, ali i onom finom melanholičnom notom o doživljenim i punom emocijom proživljenim iskustvima s putovanja. To su mladalačka, studentska putovanja, prepuna entuzijazma i naivnog očekivanja od novih iskustava. Maksimović uspijeva da, jezikom, ali i iskustvom lijepe putopisne književnosti, ukaže na činjenicu da postoji magična privlačnost putovanja, postoji kao ljudski poriv i potreba, ali i kao kulturološki čin koji u ovoj umjetnosti zauzima posebno mjesto.”

Saša Šmulja