Opis

Još u doba kad je srpska historiografija tek počinjala, na samom kraju 18. stoljeća iu prvim desetljećima 19. stoljeća, dva umna čovjeka, dva velikana, Dositej Obradović (1742–1811) i Vuk Stefanović Karadžić (1787. –1864), mudro i trezveno upozoravao, savjetovao budućim djelatnicima na polju povijesne znanosti da budu odani istini. Prvi je naglasio da mu „ništa na svijetu nije draže od mojega roda; ali što ga više volim, to sam više dužan zastupati i govoriti mu pravdu i istinu”, ali isto tako “neznalica ne može tolerirati znanost jer kako god nauka došla, propast će svaka moć koja je utemeljena i utemeljena na praznovjerju “. U drugom nailazimo na jasno izraženu svijest da se povijest ne može pisati bez izvora, te da se izvori ne mogu koristiti bez kritike, odnosno razlikovanja vjerodostojnog i pouzdanog od legendarnog ili tendencioznog. Osim toga, Vuk Karadžić tvrdi da “nikada nije izgubio iz vida istinu, koja je najvažnija stvar u povijesti”. Iako bi se Dositeovo upozorenje prije svega moglo označiti kao etičko, a Vukovo kao znanstveno, odnosno metodološko, u oba se slučaja u prvi plan stavlja povijesna istina lišena bilo kakve pristranosti. Karadžićeva metodološka načela kasnije su došla do punog izražaja u djelima Ilariona Ruvarca (1832–1905), „oca” srpske kritičke historiografije, i ne manje zaslužnog Ljubomira Kovačevića (1848–1918), kao i njihovih kasnijih sljedbenika. U tom pogledu, posebno kada je riječ o povijesnoj metodologiji, Vuk Karadžić bi se mogao smatrati vjesnikom i svojevrsnim pretečom srpske kritičke historiografije.
U Srbiji toga doba, međutim, nisu svi slijedili razborita i plemenita načela Dositeja Obradovića i Vuka Karadžića. Naprotiv, kod skupine tadašnjih pseudopovjesničara, odnosno romantičarskih povjesničara, a to su Miloš S. Milojević (1840–1897) i Sima Lukin Lazić (1863–1904), povijesna je istina bila rob dnevnoj politici i bila je ” prilagođen” potrebama. nacionalna propaganda. U svojoj knjizi „Dvije oskoruše, one me oskoruše, one meni otsora neje“, u kojoj se neznanstvenim argumentima pokušao obraniti od opravdano oštrih kritika poznatog povjesničara Stanoja Stanojevića (1874–1937), Sima Lukin Lazić, ne mogavši suprotstavio se znanstveno obrazloženim argumentima, fokusirao se na domoljublje i slavodobitno grmio: „Kad bih samo znao da ću usrećiti svoju obitelj i narod, vjerujte mi, dao bih rado najveću žrtvu, veću od života, veću od časti: laž dan i noć – lagao bih ko pas”. Taj stav, izrečen s neprimjerenom oštrinom, nažalost, postao je svojevrsnim kredom, zavjetom ili svojevrsnom „hipokratovskom“ zakletvom svih sljedećih generacija pseudopovjesničara, sve do našeg vremena.
Ni danas, kao uostalom prije stotinu i pedeset godina, u pretprošlom 19. stoljeću, ova dilema, inače sasvim nepotrebna, nije nimalo izgubila na svojoj aktualnosti. Naprotiv, još uvijek postoji. Trebamo li ići putem znanstvene istine, ponekad vrlo krivudave, zbunjujuće i neizvjesne, ili se trebamo lagano kretati kroz golemo prostranstvo sanjara i maštovitih pretpostavki, a nerijetko i običnih laži?