Opis
Tako i knjiga “Ljubav, samoća, tišina” nije produkt saradnje, već prijateljstva. Ona nije toliko zbir istih poetika, čak možda ni istih promišljanja o svijetu, već više proizvod djeljenja tih misli, poezije, riječi, pa i tišine. Ona je više zbir iskustva trojice pripadnika jedne generacije, no teško je racionalizovati, zapravo nemoguće, poezija nikad i nije stvorena za to da se racionalizuje i tumači, tako je i ovu knjigu nemoguće protumačiti. Od načina njenog nastanka, do objavljivanja, Šimborska bi rekla da je zbir mnoštva nevjerovatnih slučajnosti, a neko drugi, da je gotovo nemoguće da se baš toliko slučajnosti dogodi odjednom tako u isto vrijeme. Stoga, pričati to nekom, značilo bi sve banalizovati. Ova knjiga je upravo nešto suprotno od toga, druga krajnost banalnostima u kojima živimo.
„Teško je nepristrasno govoriti o knjizi koja izražava užas i nelagodu generacije kojoj pripadaš. Govoriti o vremenu o kojem je teško pisati ne zato što nije inspirativno nego što je previše bolno vraćati se u djetinjstvo i mladost koji su bili obiljženi svim onim čime djetinjstvo i mladost ne bi trebalo biti obilježeni: ratom, stradanjem, strahom, poslijeratnim haosom i neartikulisanim, potisnutim osjećanjima. Sada, sa ove vremenske distance možemo reći da su ovo novi glasovi jedne izgubljene i žrtvovane generacije. I to je, da bude jasno, više zauzdan nekadašnji krik, nego glas. I nije ovo još jedna knjiga o nepristajanju na rat iako se on već dogodio i ispovijedanje tri svjedoka vremena o onom što nisu rekli a itekako je oblikovalo njihove živote“. Tanja Stupar Trifunović
