Tekst ulančan u petnaest poglavlja emocionalni je ringišpil, čitatelju razvlači lice u smajl, steže grlo, muti oko pa opet baca u smijeh i tako ukrug, kako se uostalom namotava i autorov život u tih pet godina koje bilježi, isprva spontano dnevnički, a onda po sjećanju, memoarski.

Dnevnik istodobno vibrira vedrinom i tjeskobom, katarzičan je, ponegdje možda skandalizirajući, vrlo informativan, na koncu i poučan, iako mu ništa od navedenog, vjerujem, nije bila namjera. Nemaju te putopisno-čitateljske bilješke baš nikakvih pretenzija osim biti čisti koncentrat života, vjerodostojan otisak bivanja jednog šarmantnog i dobronamjernog enfant terriblea.

Vanja Kulaš

Bekim Sejranović je najubjedljiviji u onim tačkama književnog izraza kada treba predočiti vlastito nezadovoljstvo sobom i svijetom, ali i sopstveno ushićenje rijetkim, a snažnim podvizima duha i primjerima ljepote življenja uprkos svemu i s najčešće maglovitim razlozima za neodustajanja od ovozemaljskog kuluka. Dnevnik jednog nomada će najviše prijati onima detaljno upućenima u njegov dosadašnji opus, ali može da bude i dobra kota za novopristigle čitaoce i njihovo upoznavanje sa Sejranovićevim stilom i svjetonazorom.

Zoran Janković