Opis
Bilo je to još usred veselog mladalačkog doba, i Knulp je još bio živ. On i ja smo onda po žarkom ljetu putovali kroz neki plodan predio i nisu nas morile nikakve brige. Preko dana smo išli polako duž žutih pšeničnih njiva, ili bismo ležali u svježem hladu nekog oraha ili na rubu šume, a uveče bih slušao kako Knulp priča seljacima priče, pred djecom izvodi igre sa sjenkama, a djevojkama pjeva svoje bezbrojne pjesme…
….
„Vidiš”, reče Bog, „meni ti nisi bio potreban drukčiji, već baš takav kakav si. U moje ime si pješačio, i ustaljenim ljudima si neprestano donosio malčice zavičajne tuge za slobodom. U moje ime si činio gluposti i puštao da ti se izruguju: meni samom su se izrugivali u tebi, i mene su u tebi voljeli. Jer ti si moje čedo i moj brat i djelić mene, i nisi ni iskusio ni propatio ništa što i ja nisam doživio zajedno s tobom.”
