Autor: Ivan Đurić

Izdavač:  Evoluta

Đurićeve eseje iz osamdesetih možemo vidjeti kao sporadično nastalu, dakle nužno fragmentiranu, ali i poticajnu raspravu o povijesti kao posebnom znanju koje u svom tijeku stremi u prošlost, u njezine svijetle i mračne epizode, da bi se iznova vraćala. , opterećena stečenim iskustvom, suočila je svoj suvremeni tijek s prvim i posljednjim pitanjima aktualnog društvenog iskustva. Uvijek implicirajući tu dvojnost, uvijek pretpostavljajući susret znanja o povijesti koja je završila i potrebe za razumijevanjem društvenih tokova koji su u tijeku, metapovijesni eseji Ivana Đurića otkrivaju zanimljivu perspektivu u kojoj se samosvjesna poetika povijesti isprepliće sa samosvjesnom poetikom povijesti. svjesna volja za istraživanjem i spoznajom društva.dana neponovljivim trenutkom, pred povijesnom slikom koja se tek oblikuje i naslućuje. Utoliko povjesničar ne može biti neutralan. Kroz esejistički oblik razumijevanja pokušava ispitati vlastitu struku, najprije onu najužu, bizantsku, a potom i historiografiju kao znanstvenu disciplinu, da bi se potom okrenuo društvenim izazovima koji imaju povijesnu dimenziju i povijesnu dinamiku.

Gojko Božović