Opis
Niti jedna sredozemna periferija nije dovoljno daleko da je ne zapljusne taj golemi val zajedničke kulture koji uvijek ostavlja nešto drugačije obrise na različitim obalama koje zapljuskuje. I premda prožeti središtima čiju je civilizacijsku privlačnost teško racionalno objasniti, od Jeruzalema i Aleksandrije, Carigrada, Soluna i Rima i velikih otoka od Cipra i Krete do Sicilije i Korzike koji su sami po sebi kulturno-povijesno bezvremenski mali mediteranski mikrokozmosi, snažni i konstantna povezanost dalekih periferija ovog živog kulturnog svijeta predstavlja njegovu fascinantnu karakteristiku, koja se najbolje razumije kroz primjere koje Jelena Erdeljan detaljno obrađuje na stranicama ove knjige. Sveti Spiridon Kiparski i njegovo “putovanje” od mirnog i uspavanog sela na najvećem ostrvu istočnog Sredozemlja do najstarije srpske crkve u Zemunu simbolizuju vanzemaljski i vanprostorni karakter verovanja, kao i potrebu čoveka vjerovati i osjećati bliskost sa snažnim i dobrim ljudima, čiji životi, unatoč stvarnosti, donose nadu u postojanje i nadmoć dobra u svijetu nestalnom poput plima i oseka neprestano pokretnog mediteranskog diva. Shabataj Sevi, taj novi mesija iz sedamnaestoga stoljeća, uz pomoć kojega Jelena Erdeljan ocrtava koncentrične krugove dugotrajne židovske mediteranske kulturne i vjerske baštine koja je omogućila njezin jedinstveni izgled, ukazuje na nebitnost umjetnih granica, vremenskih okvira i prostorna ograničenja i potrebu njihovog prevladavanja kako bi se shvatila povezanost mediteranskog čovjeka, bio on Balkanac, Cipranin, Sicilijanac, Španjolac… – Vlada Stanković
