Ne znam kada i iz kog razloga sam počeo navijati za splitski Hajduk. Da li su se zvijezde (igrom slučaja na grbu Hajduka dugo je stajala zvijezda) poklopile jer je Hajduk svoju zadnju titulu osvojio u sezoni one godine kada sam ja došao na ovaj svijet, možda zbog Bake Sliškovića ili braće Vujović, ali iz današnje perspektive čini mi se da je to bio moj prvi buntovni čin u životu. Niko od mojih drugara tih godina nije navijao za Hajduk i ja sam iz nekog prkosa, želje da budem drugačiji od ostalih ili jednostavno odbijanja da živim život po nekoj matrici, izabrao Hajduk za svoj omiljeni klub. Iako je Hajduk bio jedan od klubova iz velike četvorke (Zvezda, Partizan, Dinamo, Hajduk), ja to nisam znao. Mene je u odluci da postanem navijač Hajduka najviše privuklo ime – Hajduk; zvučalo je tako stripovski i avanturistički. Iako nije osvajao titule, Hajduk je imao dobre igrače, koji su igrali atraktivan fudbal, a bili su i reprezentativci Jugoslavije. Fudbaleri koji su nastupali za Hajduk za mene su bili prvi pravi čarobnjaci. Počeo sam vjerovati u čuda i čarolije onoga dana kada sam gledao Baku Sliškovića i njegov čuveni gol iz kornera. Bilo je to matematički nemoguće i to ne pričam iz puke teorije, nego iz iskustva. Stavljali bismo loptu na korner i pokušavali izvesti ubačaj udarcem kojem bismo dodali toliki felš da bi se lopta u svojoj putanji zavijugala prema zadnjoj stativi, ali nismo uspijevali. A i kako bismo, mi smo bili tek šegrti, Baka je bio čarobnjak. Još me je samo jedan šut koji sam vidio podsjetio na majstorstvo i čarobnjaštvo Bake Sliškovića. Bio je to magični pogodak Kuaresme u utakmici protiv Belgije.  Kuaresmi i rekao: Dobro došao u društvo čarobnjaka.